Breathe easy...

Znaš mene... vječiti pesimista, i nikad da mislim na dobro... I nekad sam glupa, i pogana, i ne dam se poljubit... Ali tvoja sam, šta ćeš sad?

I tvoja sam već godinama... I svaki dan zahvalim nekome gore, desno ili lijevo, što te ima..
I jesmo drugačiji, i nekad si mi kao stranac, ali se toliko boriš za mene, i toliko se boriš da budemo isti..



Je li mi vjeruješ ako ti kažem da mi mjeseci svi prolaze kao dani.... Da mi godine odlaze a da ih i ne vidim?

I onda se sjetim večera, kasnih buđnja, mirisa tvog jastuka i kose... Prljavih čarapa u svakom kutku sobe.. i oog lošeg, jer bi dobrom nedostajalo da ga nema....

Volim te godinama... i još.

Ne voli me ovo proljeće, i samo bi se svađalo sa mnom.
Ja ga čekam, a ono nikako da se odluči da dođe... iako je februar.


Znam da je februar, pa šta ?
Meni je proljeće.

I volim kad me probudiš mirisom kafe i svježeg jutarnjeg zraka koji se širi stanom ujutro. I kada se praviš da spavaš da bih ja ustala i napravila kafu.


Nedostaješ mi.
Eto. Nedostaješ mi isto onoliko kao kad sam to prvi put osjetila.

Nedostaješ mi baš onda kad ne bi trebao. I kad više ne mislim kako si me otrovao lošim riječima par sati prije toga.
Ne vidim to, jer sam predaleko. Desetine kilometara daleko.


I zato čekam proljeće.
Falit ćeš mi manje.
Imat ću miris kafe i jutra.


Proljeće, ako me čuješ, dolazi!

Živim bajku.
I nije mi žao. Moja prva godišnjica se tako brzo bliži da je to čudo jedno.
I prelijep je osjećaj probuditi se ujutro i zaspati sa Njim.

On mi daje osjećaj... mira.

Zna moju prošlost i želi moju sadašnjost.

Honestly, can it get any better than this? :)

Maloprije pogledam Moje grčko vjenčanje na Bn-u, i baš mi je nekako lijepo leglo to sve.
Mislim, gluma je očajna, pola glumaca je izgubilo dodir sa onim "grčkim" u sebi, a glume neke velike Grke, ali čak me nije ni sladunjavi tekst samog filma nervirao. Sve u svemu, može da se trpi.

I sve vrijeme koje sam utrošila na gledanje gore spomenutog filma, zamišljala sam sebe u tim situacijama... weird.

Prije par mjeseci razgovarala sam sa prijateljicom koja je neke dvije godinice starija od mene(čitaj ne baš tako puno), i koja kaže da je sve manje zanimaju neke zvrčkice koje je sebi kupovala, već sada gleda posuđe, uči da kuha, želi da udovolji svom muškarcu, kako mi je rekla.

Okej, razumijem, biološki sat otkucava, al' pobogu da taj sat nije skraćen sa 24 na 12? Još me mjesec i dvadesetak dana dijeli od moje prve velike zadaće. Prijateljica se udaje. I meni je "uvalila" tu smiješnu ulogu kume koja je danas totalno izgubila smisao i značenje, al' hajd.

I svaki dan me nazove po pedeset hiljada puta na dan da me pita jesam li malo prošetala po prodavnicama ili da šijem haljinu... f*ck. Volim je, cijenim neizmjerno, ali nekako je uspjela da umanji značenje svog postojanja time što se jako, jako rano udaje... izgleda da je kod nje sat ipak 12, ha?

Valjda kad završiš jedan dio svog života, određeni period uživaš u pohvalama, kritikama, ponosnim pogledima svojih roditelja dok komšijama govore kako je njihovo dijete završilo srednju školu!
I još ako je to neka kvalitetnija srednja škola (čitaj teža za nas, koji je zaista pohađamo/pohađali 4 godine), tim je situacija još bolja....

Poslije srednje te čeka puno stresa, i dooooosta slobodnih dana, svi ti govore da je to raspust života, provodiš se super je.

I?

I svi te zaborave. Zaborave da ti, ako si položio prijemni, trebaš krenuti na predavanja, puno, još više učiti nego ikad, i završiti tri dosadne godine, da bi na kraju postao: ništa.

I ja očistim prvu godinu.
I sad sam druga. Ono, nezvanično.
I shvatim da sam, Bože, nekako odrasla.

I čekam opet ponosne poglede, pohvale, kritike, i ljubomoru prijatelja.
One down, two to go.

Probudila se tek što joj je sunce okupalo plave uvojke i sklopljene oke koje su prethodnu noć provele nemirno...
Čim se probudila, osjetila je onaj dobri, stari poznati osjećaj u stomaku: D dan!

Sinošnji džin još uvijek se miješao sa ogromnim količinama vode i hrane koju je popila.
Pauza, pa briz u plač. Sjetivši se šta je sve uradila noć prije, gadila se sama sebi. Pomislila je samo na lica. Čudno, ne? Ali nam uvijek lica ostaju u pamćenju kada su svedoci ružnih svari u pitanju.

Mrzila je svoje tijelo trenutno. Pogledavši oko sebe, shvatila je da na sebi još uvijek nosi bijelu haljinu umrljanu crvenim tragovima.
Nije znala od čega su, jer joj je sve bilo tako, tako blijedo...
Uhvatila se za glavu, i pokušala namirisati kosu. Kosa je imala neki suhoparni miris trave pomiješane sa mirisom kuhanja, skupocjenog parfema koji je sada već izgubio na vrijednosti. Kao i ona.

Dignula se iz kreveta, u namjeri da sa sebe skine "dokaze". Sunce je nerviralo. Mrzila je tu ogromnu količinu svjetlosti koja kao da  otriva njen zločin.

U ogromnoj navali emocija, oborila je vazu sa crvenim ružama. Blijedo gledajući u nju, shvatila je.
Sjećanje je polahko vraćalo u ono što se desilo prethodne noći.

I znala je da od ovog trenutka ništa neće biti isto.
Jedno lice se nije podudaralo sa izrazima ostalih. Jedno lice je odavalo topli izraz, izraz sažaljenja. On je, na neki svoj čudan način i podržavao..

To joj je odjednom dalo snagu da se trgne iz hipnoze i vrati se u realnost.
Pokupila je peškir, koji je mirisao na nevinost, novi par rublja, pokupila je kosu i uputila se prema kupatilu.
Suze pomažu, samo kad nemaš drugog izlaza.
Prekršila je pravilo broj jedan, a nije znala da će da ih prekrši još mali milion.

Ako se može živjeti bez jednog bubrega, može li se onda živjeti sa slomljenim srcem?

Koliko je ponovljenih rečenica upozorenja potrebno da bih poslušala ono što mi drugi daje kao dobronamjeran savjet?

Ako nekog voliš, možeš li tu osobu voljeti više od sebe? Ako da, onda da li to znači da sebe ne cijeniš nimalo?

S koliko godina možeš za sebe reći da si zreo, ako to ustvari postigneš sa 20?

Može li muzika toliko uticati na tvoj život da te diže i spušta po potrebi?

Kad ćemo mi žene postati bićima jednom u životu prosječnog muškarca, a ne samo seksualni objekti prazne glave?

Ako nemaš momka, da li to znači da nešto nije uredu s tobom, ili jednostavno nemaš potrebu za tim?

Mogu li se voljeti dvije osobe u isto vrijeme?

Toliko pitanja....

Jesi glup kad pitaš, ili se i tada možeš nazvati zrelom osobom?

Zrelost je relativna stvar.
Zreo si kada znaš nešto napraviti s mjerom.

Neke rečenice se ne čuju koliko god da se ponove. Srce je slijepo.

Muškarci, imali 50 ili 10, uvijek su isti. Bića vizualnog, nažalost.
Treba voljeti, ali nikad više od samog sebe.
Onda postaješ klon dotične osobe, i gubiš svoje ja.

Pljunem na žene koje se ponižavaju zbog muškarca.

Love is overrated, honestly.
I da... život je igra...bojama!

Laku noć.
ili dobro jutro, kako vam se više sviđa...

Glupo je kad izađeš iz kuće i vani pada kiša, a ti ne želiš da se vratiš je to tako ne valja.

Glupo je kad radiš stvari za koje ti drugi ljudi govore da ne valjaju.(e.g. parents? )

Glupo je kad se moraš izvinjavati i pravdati ljudima, iako ti nisi kriv, i sve zbog toga jer su te osobe nekako iznad tebe.

Preglupo je što uporno grizeš nokte, iako znaš da možeš dobiti 1001 bolest + svinjsku gripu.

Trebalo bi biti glupo kad se opijaš vikendom k'o stoka, i poslije te čitave sedmice grize savjest zbog toga. Ali opet istu radnju ponoviš slijedećeg vikenda.

Smatram najvećom glupošću kad navečer legnem u 12, i planiram se probuditi u 9, i ustanem, čudno, u pola 1.

Najgluplja stvar: odlaganje one jebene zvonjave na alarmu u razmacima od 10 minuta. To nikad nije trebalo izmisliti.


Glupo je...
Još je gluplje...
Preglupo je....

A ono što je najbolesnije od svega ovoga je to, da ja sve ove stvari radim, i ne smatram ih glupim. :)